|
BIOGRAFIJA
MUSA
ĆAZIM ĆATIĆ (1878-1915)

Ćazim Ćatić, koji je uz svoje ime, još
kao dječarac, uvijek dodavao i nadimak Musa,rođen je u Odžaku, u Posavini,
12.marta 1878. godine. Bješe to godina kad je, kako sam kasnije napisa,
„Švabo došao u Bosnu“. Njegov otac Hasan je upisao sina u mekteb, koji Ćazim
završava nakon očeve smrti. Majka se preudaje u Tešanj, u kome dječak uči
brijački zanat kod svog očuha i pohađa tešanjsku medresu. U medresi je bio
vrijedan i darovit učenik. Veoma brzo savladava arapski, turski i persijski
jezik. Kako bi izbjegao regrutaciju u vojsku, u svojoj dvadesetoj godini
(1898.) odlazi u Carigrad, gdje upoznaje književnika Osmana Đikića i druži
se s njim.U Turskoj počinju i njegovi egzistencijalni problemi, s obzirom da
je novac od majke i očuha rijetko stizao, a zaposlenja nije imao. Nakon tri
godine boravka u Carigradu, vraća se u Bosnu. Odmah biva regrutovan i služi
vojsku prvo u Tuzli,
a potom u Budimpešti. Već tad sarađuje sa
časopisom „ Bosanska vila“ u kojem objavljuje prve pjesme pune osude rata i
otpora prema austro-ugarskoj okupaciji. Po povratku iz Mađarske, ponovo
odlazi u Carigrad, gdje završava četvrti razred gimnazije. Materijalne
neprilike ga, ipak, ponovo vode u Bosnu. U Sarajevu upisuje Šerijatsku
sudačku školu. Po završetku škole odlazi u Zagreb, gdje dvije godine provodi
kao student Pravnog fakulteta. Zahvaljujući nemirnom duhu, upoznaje pjesnika
Antuna Gustava Matoša i postaje dio zagrebačkog pjesničkog kruga, koji je
bio prepoznatljiv po veoma nadarenim pjesnicima, kvalitetnim književnim
raspravama, ali i neurednom, kafanskom životu.
Nakon dvije godine izbivanja, vraća se u
Bosnu. Sarađuje sa časopisima „ Sarajevski list“ i „Muslimanska sloga“.
Muhamed Bekir Kalajdžić, vlasnik štamparije i časopisa „Biser“, nudi mu da u
Mostaru preuzme uredništvo „Bisera“, što Ćazim prihvata. Nepune dvije godine
provedene na tom poslu su ujedno i godine kad je pjesnik najviše stvarao i
vrijedno radio.
Sarajevski atentat ( 28.6.1914.) Ćatića
ponovo povlači u ratni vihor: najprije je mobilisan u Tuzlu, a ubrzo
premješten u Mađarsku. U vojsci
dobija tuberkulozu, pa ga marta 1915. godine demobilišu i šalju kući, u
Tešanj.
Umro je 6. aprila 1915. godine, navršivši
tek 37 godina života.
Za života, Musa Ćazim Ćatić je objavio samo jednu
zbirku pjesama,1914. godine. Sva njegova djela
naknadno su sabrana i objavljena u dvije knjige: „Izvorna poezija“ i
„Izvorna i prevedena proza“. Na
njegovom mezaru u Tešnju je isklesano:
„Ovdje leži pjesnik odličnoga dara,
Koji nije tražio časti ni šićara,
Već boemski živio i čuvstveno pjev'o,
Dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.“
ISTORIJAT NAŠE ŠKOLE
Te
davne 1930.godine Ti si bila samo zamisao ljudi koji su znali da biti pismen
je Božiji dar.I već 17.09.1931.godine rođena si na uglu
Frankopanske(Gabelina) i Nemanjine(Čekaluša)ulice,na raskršću znanja i
neznanja.
Tog dana,zapisanog i nezaboravnog,počela je nastava i
oglasilo se prvo zvono.Rasla si u toplom krilu nastavnika ,učenika i
njihovih roditelja,
sazrijevala,mudrovala i svakog septembra se
podmlađivala,rascvjetavala najlješim blijedo-ružičastim cvjetovima ,i
postajala si ljubav i staza za budućnost.Prebrodila si mnoge promjene,iz
dana u dan davala nove i sve bolje učenike,koji danas osvjetljavaju po
svijetu tvoj obraz.Prihvatila si sva naučna dostignuća u svijetu,da bi danas
postala jedna od najuglednijih škola u gradu i kao osavremenjena ušla u
evropske standarde obrazovanja.
Ni
u vihoru rata nastava se nije prekinula.Učenici su redovno pohađali
nastavu,išli u pohode na nova znanja i tako sticali nova iskustva i
izgrađivali soju ličnost. Zar zaboraviti one učenike i nastavnike čiji su
životi ostali u temelju škole?Našu dragu profesoricu Esmu
Salihbegović,učiteljicu Jadranku Časar,
nastavnika
Ibrahima Fejzića čiji plemeniti,brižni, nesebični likovi još nas prate.I
mnoge učenike čiji su životi naglo prekinuti u najljepšim godinama
djetnjistva:Mirelu Pločić,Lejlu Abdurahmanović,Sadikaj Afreditu...?!Hvala im
što su bili pupoljci našeg djetinstva.
Stojiš na najzamršenijoj raskrsnici uzdignute
glave,jer si nas uvijek upućivala samo jednim putem u budućnost-onim pravim. Mijenjala
si imena ,od I osnovne narodne škole"Prestolonaslednik-Petar",od Osnovna
škola"Miljenko Cvitković",da bi u vihoru rata (03.12.1993.godine) ponijela
današnje ime Osnovna škola "Musa Ćazim Ćatić",na što smo svi đaci ponosni
,jer to ime je ime ljubavi i ljepote,to je i moje ime,to ime je i ime moje
zemlje-Bosne.Ko je mogao slutiti da će sa rođenjem jednog djeteta
(12.03.1878.godine) roditi i škola i ulica i bezbroj ih u ponosnoj zemlji
Bosni.
Odmah poslije
rata ruku prijateljstva (kao i u ratu) pružile su mnoge zemlje među njima i
Arapska Republika Egipat,koja 1997.godine obnavlja školu i dograđuje kabinet
likovne kulture ,koji je danas prava galerija.U znak zahvalnosti svakog
20.maja održava se manifestacija"Dani Egipta".A na dan pjesnikovog rođenja
organizuje se najveće slavlje u našoj školi-Dan Škole.
Krajem školske
1937./1938.godine škola je proglašena I oglednom narodnom državnom školom,i
takva ostala do danas.U njoj ,kao uglednoj školi i u vihoru rata su mnogi
studenti slušali i održali ogledno-ugledne časove,a mladi nastavnici
položili državne ispite.Nadležne obrazovne vlasti su ovu školu u njenom
postojanju,proglašavale najuspješnijom školom.
Mijenjala
si imena ,direktore,nastavnike,uslove rada,ali tvoja uzvišena misija
ostajala je ista.Sve svoje generacije si poučila najsvetijim stvarima:kako
se drugarstvo stiče,prijateljstvo kuje,sloboda brani,domovina čuva,...,kako
se postaje čovjekom.
LITERALNI RAD UČENIKA NOVINARSKE
SEKCIJE
IZBOR PJESAMA
|
ZAMBAK
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak čist i bijel
Nevinosti poput tvoje.
Vrh zelene stabiljke mu
Mekano se perje širi,
A oko njeg lepršaju
Sanje moje ko leptiri.
Mističnijem svojim krilom
Vjetrići mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.
Ja taj miris žedno gutam,
Duša mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja duša sanke snije!...
|
KRAJ NERETVE
Sa krša mrka ko pjesnička bo,
A zamišljen poput čela moga-
Ja gledam evo u duboki do,
Ja gledam bijes burnog vala tvoga-
I slušam šumor monoton i dug
Ko da je pjesma dalekih vijekova-
Ah,slušam šumor i u njemu rug
Svoj ispraznosti ludih ljudskih snova.
Neretvo,reci:gdje je sada Rim?
Gdje čar i slava Hercegove krune,
Nad tobom štono sjaše poput Lune?...
-Sve ,sve je prošlo kao san,kao dim,
Tek uspomena ostala mi evo:
Moj val je o njoj kroz stoljeća pjevo... |
|
U MOJOJ BAŠTI
Lijepa je moja sjenata bašta
Ko vrt čarobnog Edena-
Nju gradila raskošna mašta
I jedna ljubav vatrena.
Cvijetovi njeni na krilu prhte,I leptiri joj
cvjetaju,U zvuku ptica boje joj drhte
I s mirisima lijetaju.
Lahori teku,jezerca pire,
A plavu svjetlost sunca joj šire
I bijele sjene trepere-
Tu u beharu statua neka
Plamenog tvoga cjelova čeka
I plače pjesme-bisere...
|
NAD PEPELOM
Nad pepelom pogaženim
Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b'jelih
krila
Ko golub mi duša pala.
I pojući sjetnu pjesmu,
Tvoje drago ime zove-
I cjeliva trošni pep'o,
Da probudi davne snove.
Haj,al'
zalud žar cjelova,
Zalud pjesma duše moje;
Mrtvi pep'o ne
osjeća,
Neumrla ljubav što je! |
|
JA
SAM VJERNI ROB LJEPOTE
Ja
sam vjerni rob ljepote...Kad mi majka život dala,
S
oblaka je vila pjesme nad bešiku moju pala
I
cjelovom,štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinjsko sitno čelo;
Za to
vazda na mom čelu vječnog aška misli gore,
A
usne ih pjesmom zbore.---
Ja
sam vjerni rob ljepote...Duša čista poput liera
Od
iskona plivala mi u muzici šumnih sfera.
Nju
anđ'oska ta muzika svojim medom opila
je,
Za to vazda duša moja s
tajne čežnje podrhtaje,
Pa me goni,da i žice lake
harfe prstom diram
I ljepoti himnu
sviram.---
Ja sam vjerni rob
ljepote...Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo
lune,atelie-čarna bašta.
U toj bašti na sve strane
od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju
sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na
hartiju b'jelu šljevam:
Hej,ja
slikam,sviram,pjevam!---
|
|
BOSNA ŽUBORI
Bosna žubori:nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila-
I lahor pirka,ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
Bosna žubori i-ko rujne usne
Cvijetne tiho obalice ljubi,
Pa tamo negdje,poput moje misli,
Kraj tvog se dvora u daljini gubi.
Bosna žubori,a s barčicom mojom
Nestašni sitni igraju se vali;-
Ah,čini mi se,moj anđele,tako
Da ljubav tvoja srcem mi se šali.
|
|
JEDNOJ BOGATASICI |
| |
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu Oblakovi teske tuge vili.
Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.
Od djetinjstva udes me je vitlò
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu, Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
-Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
|
|
|
NOSTALGIJA |
|
| |
Daleko ... daleko iza devet gora
Kraj jedan spava, pun sviju ljepota; Daleko ... daleko preko
sinjeg mora Pociva zemlja srece i zivota.
U njoj se cvijece svjetlobojno smije
I slavuj vjecno u sevdahu ludi -
To cvjece rosu moju ceznje pije;
Oj, da je s njim mi zakititi grudi!...
Vecer. U svojoj izbi cujem sada,
Gdje me iz mraka zove tajni glas Tamo daleko preko sinjeg mora.
Nostalgicno Lunin drhturi talas,
Po njemu moja sjetna dusa pada
I plovi ...
Plovi preko devet gora,
Do jednih safirnih vilinskijeh dvora.
|
|
|
JA N`JESAM SANJAR...
|
| |
Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva, Hreleci carstvu svjetlosti i
moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku Sto zida sebi dvore od
biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku Na lednom krilu silna vitla
bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi; Tuzni se pjesnik sam na sebi
grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku Sto zida sebi dvore od
biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku Na ledenom krilu silna
vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
|
|
|